Slavonska šuma: moje prostranstvo i moja tvrđava
Stalno mi treba biti na umu šta pišem i javno objavljujem, a ne tek ponekad, i kada je već kasno.
Ponukani mojim ranijim tekstovima o slavonskoj šumi, čitaoci su se preporučili da ih povedem sa sobom, kada se budem otisnuo na putovanje.
Nećkao sam se. Nije ni do putovanja, ni do šume, već do mene. Rijetko ko u Bosni (ne znam za Hercegovinu), na pola sata vožnje od kućnog praga, nema svoju šumu. Satkanu od tajni koje se nude da budu otkrivene. Ja prevaljujem stotinjak kilometara do svoje šume jer jedino u njoj ne starim, i svaki put joj se sa dječačkom ushićenošću i znatiželjom vraćam, evo više od četrdeset godina. Jedina ona predstavlja moje prostranstvo. I moju tvrđavu.
Pokušao sam objasniti da je za taj dan Sladić najavio kišno vrijeme, da sam u slavonskoj šumi počesto, oči u oči, sretao međeda kako sjedi na panju i hruma kruške… Priča se nije primila. Sladić se čita do Save, a od Save Vakula. Djed bijele brade može slagati, ali ne i Vakula. A on je baš za taj dan najavio mjestimično oblačno vrijeme, sa dužim sunčanim intervalima. A medo, k’o medo: umiljata i pitoma životinja. (Ispade da je moj plišani medo, zaboravljen i zabačen na kredencu, zločestija zvjerka.)
Ustvari, posrijedi je je nešto sasvim drugo. Imam bojazan da moji saputnici ne postanu i moji sapatnici. Postoje rituali, kojih se na putovanju ne odričem, ma ko putovao sa mnom. Moram zastati u Vrbanji. Da odahnem i predahnem. Kako bih poklonio knjigu minijaturnoj, drvenoj biblioteci. Zbog ovakve ideje, mjesta i vremena, ona mi slovi važnijom i bogatijom od aleksandrijske.
Druga etapa zhtijeva dovitljivost i hrabrost Indijane Džonsa. U djeliću sekunde, od sto ponuđenih opcija, moram odabrati jedinu ispravnu. Naime: berem šumsko cvijeće. I uvijek mi se desi da najljepše cvijeće ostaje neubrano. A to će se, siguran sam, promijeniti nakon sljedeće posjete.
Treća (ali ne i zadnja) želja je da pjevam, iz petnih žila, Vihor ružu niz polje tjeraše. Ne znam zašto, ali ne dozvoljavaju mi da je solo otpjevam. Pa ni kada se u horu pjeva. Jedino je slavonska šuma tolerantna na moje pjevanje. A pjesma je jako lijepa. Komponovana i uobličena da se njen kraj prirodno nastavlja na njen početak. I tako pjevam u nedogled. Vjeverice se odjednom razigraju. Ptice se od zavisti rasprše na sve strane, a onaj međed, ljubomoran na moj baršunasti bariton, oglasi se tek iz treće šume.
Petnaest minuta prije polaska kući insistiram da budem sam. Okružen šumom. Kud god da se okrenem: samo šuma. Čekam Oca. Evo, dvadeset godina. Da se vrati s posla. Nasmiješen. Uvijek je nasmiješen. Da mu pomognem ponijeti kanister sa gorivom. I upitam je li se umorio. Jasno se čuje šuštanje lišća. I tapat koraka. A onda sve utihne. Beskrajna tišina ovlada slavonskom šumom. A onda mi nešto, u povjerenju, šapne da će On doći dogodine.
Nisam čitaoce, u povratku, konobarski nasmiješen, upitao da li su zadovoljni ponudom. I hoće li na godinu biti moji saputnuci (sapatnici).
Ilijaz Dudić
