Roman “Izgubljeni sin” – početak 7. poglavlja
“Krenula je hajka. Nahrupili su u hordama, sa svih strana. Zatvorili su sve puteve i načinili obruč. Skoro da niko nije htio izostati. Ne pojaviti se u hajci značilo bi svetogrđe.
A uzeti pravdu u svoje ruke je neslućeno zadovoljstvo. Stari, iznemogli i jedva pokretni su zauzeli svoje busije. Arlaukali su i upućivali ostale na pravi put. Bacali su kamenje, jedva ih odbacivši par koraka od sebe. Svoje napore su smatrali jednako važnim i neophodnim.
Sve njihove nevolje potiču od Najstarije Sirćine. Ona je i prizvala vraga. Ako još uspije da rodi kopile, sručit će se na njih sve nedaće ovog svijeta. Treba petom stati guji za vrat. A drugom petom na rep.
Najstarija Sirćina, sva usplahirena, uzmicala je iz stupice. Kako je znala i mogla. Odasvuda je pristizala raspamećena rulja.U sljepoočnicama je jasno osjećala ubrzano lupanje srca. Skoro da su je bili skolili kada je nahrupila na Hukeljinu kapiju. Slabašnim zamasima je lupala pesnicama o vrata. Drhtala je cijelim tijelom. Jedva čujno je zavapila:

• Ne daj me, slatka Hukeljinice!
  Ipak je to bilo dovoljno glasno da Hukelja odškrine kapiju, a Hukeljinica je spremno prihvati ispod pazuha. Tada joj je pukao vodenjak…
• Na radost!-podvrisnula je Hukeljinica, bar malo je ohrabrivši.
  Hukelja je iskoračio ispred kapije, čvrsto stišćući u rukama sjekiru. Spremno ih je dočekao:
• Odbij! Ko će prvi stisnut’ pa mi ukoračit’ u avliju?
  Da pokaže da misli ozbiljno i da ga neće pokolebati u njegovoj namjeri, bijesno je sjekirom zasjekao dovratak na kapiji. U prvi mah su, zbog siline udarca i njegove odlučnosti, ustuknuli. Ali ne i odustali. Iz kuće su dopirali jauci, uzdasi, umirujući glas, pa beskrajna tišina. Svi su naćulili uši. Hukelja se bolje namjestio u odbrambeni stav i još čvršće prihvatio sjekiru. Prvo se čuo slabašan dječiji plač, a onda se prolomio Hukeljinicin pobjednički glas:
• Muško! Muško! I u ovoj se kući rodilo muško!
  Sve ih je zatekla nova okolnost. Kao da su bili malo i ganuti. Ali to ni po koju cijenu nisu htjeli i otvoreno pokazati. Brzo su odagnali privremenu slabost i ponovo zauzeli borbeni stav. I Hukelja se bio pomeo. Nakratko. Potom značajno priprijeti uzdignutim prstom, pa oprezno zamandali vrata. Utrča u kuću. A tamo je Hukeljinica neprestano ponavljala kako se i u ovoj kući napokon rodilo muško i dizala ga uvis kao pobjednički trofej. Već je bila presjekla pupčanu vrpcu. Hukelja, sav raznježen i ušeprtljen, stidljivo je ponavljao:
• De, neka ga podoji! De, neka ga podoji! Da malo živne! Na usta snaga ide!
  Hukeljinici se učinilo da se više obradovao nego svojoj ženskoj djeci, kada su se rađala. Nije mu nimalo zamjerila. Pripisala je to njegovim staračkim godinama. Kada muškarac više nije u punoj snazi, priušti sebi da pokaže i otvorenu nježnost koju je sve vrijeme prikrivao. Kaobajagi ga gurala od sebe: „Dvije babice-kilavo dijete.“ A Hukelja je, sav ustreptao, čekao i provirivao iza nje. Sada i ne haje što se razgolitio. Brže i lakše se snašlo novorođenče nego majka.
  Oni napolju su se već počeli vrpoljiti i negodovati. Onda se neko prisjetio kako su ženili Ičkiju. Sedlar, Hrvač i Bunardžija, privremene vođe, zdušno prihvatiše ovu inicijativu, prisvojivši je i sprovodeći je poslije kao svoju. Potpuna opsada kuće! Ni ptica ne smije ući ni izaći! Organizovaše straže i patrole. Na ruku im je išlo i što je Milodar zaprijetio tjelohraniteljima da se ne miješaju u njihove međusobne sukobe. Neka se iživljavaju, neka iskale nagomilan bijes. Poslije će biti krotkiji i poslušniji.
  I bi tako. Danonoćno su nadzirali kuću. Ali, svakim novim danom su bili sve nemirniji i nervozniji. Vjerovali su da će se sve već prvog dana povoljno riješiti.
  Tražio se prvi koji će provaliti u dvorište. Ali, svakoga od njih je obeshrabrivala Hukeljina odlučnost. Taj je znao jednim zamahom sjekire presjeći deblo debelo kao stegno odraslog muškarca. Prvi koji ukorači, past će mrtav. Ostali će lahko savladati Hukelju. Čemu, onda, pobjeda ako jedino on za nju mora položiti glavu? Da se ostali naslađuju i sebi pripisuju zasluge? Njega će odmah zaboraviti.
  Nije proletjela ptica, ali su zato letjele kamenice. Prvo one sitne, kao usput, kao opomena. A kako se iz kuće niko nije odazivao, počeše bacati sve krupnije i krupnije kamenje. Hrabrost su počeli mjeriti veličinom bačenog kamena.
  Izjedalo ih je što ne znaju šta se u kući dešava. A da su znali, i najveći slabić među njima mogao se komotno ušetati i primorati ih na predaju.”

izgubljenisin

Ilijaz Dudić