PLANETA LJUBLJANA
Putovanja opravdavaju svrhu ako dobijem više od očekivanog. Bez obzira da li se vraćam istim destinacijama ili sam se uputio u nepoznato.
Mrak i magla su vladali Bosnom kada sam se otisnuo na put za Ljubljanu. Ali, nemoguće je zalutati i u takvim okolnostima. Najprecizniji putokazi su predizborni plakati. Po nazor nasmijanim licima, bez greške, može se odrediti granica općina, kantona i entiteta (nije mi najjasnije zašto se svi na plakatima moraju i smiješiti). Ono što ih povezuje su džombasti i grbavi drumovi. Po ovakvim putevima punim gasom i bezbrižno voze samo oni u službenim automobilima. Izbori su prošli, a plakati prkose na istom mjestu. Vrijedilo bi ih sačuvati i za naredne izbore. Ista lica ćemo gledati i za četiri godine. Oni se neće drugačije smiješiti, a mi ćemo biti jednako naivni. Barem bismo sačuvali poveliku šumu.
Čim sam prešao Savu, ušao sam u drugu dimenziju. Noć i magla su iščezle. Vozila, naprosto, mile autoputem. Ne primjećujem stara vozila. Njima je, izgleda, suđeno da izdahnu u Bosni.
Ljubljana me je dočekala bez ikakvih predrasuda. Ni u čemu nisam stršio. Lahko sam se uklopio u njenu šarolikost. Nisam imao čak ni jezičku barijeru. Ako nisam Ljubljančane u potpunosti razumio, oni mene jesu. Nisam morao zamuckivati, mlatarati i pokazivati rukama da bih dobio ono što mi je ustrebalo. Teško bi bilo objasniti neupućenom da smo nekada bili jedna država. Slovenija je otišla svjetlosnu godinu naprijed, a mi nazad. Izgleda da kada se dijelila država, rasparčala se i duša slavenska. Njima je pripao veći i bolji dio.
Kod nas se olahko, iz samoljublja, malokrvna i skoro beživotna kasaba proglasi evropskim gradom. A čim kročite u evropski grad, uvidite da je u pitanju nâm bez pokrića.
Ako se hoće spoznati kako grad diše, treba izbjegavati turističke prospekte i vodiče. Oni nude lažnu sliku grada. Ljubljana ništa ne skriva. I široke i prostrane ulice, i najmračniji budžaci odaju besprijekornu čistoću. Nigdje ne ugledah odbačenu kesu, niti opuška. Drvene, neoštećene klupe na svakom koraku, prosto mame da čovjek zastane i na njima predahne. Kante za smeće svakom na dohvat. Pješačke oaze i biciklističke staze prepune šetača. Svih uzrasta, rasa i nacija. Nikuda ne žure, bez grča na licu, rasijanosti, nogu pred nogu. Kako danju, tako i noću (spava li ovaj grad ikada?). Njima je sve nadohvat: od pečenih kestena do koncerta Bočelija. Kafane i restorani, razmješteni duž Ljubljanice, neprestano se prazne i pune. Neosjetno. Baš neka čudna čeljad. Imaju otvorenu mrežu, a niko ne poseže za mobitelom… Troje-četvero sjedi za istim stolom, živo razgovaraju i smiju se, toliko glasno da ni u čemu ne ometaju one za susjednim stolom. I niko nikog ne prisluškuje. Za susjednim stolom sjedi žena mojih godina (ili je mlađa; žene su uvijek mlade). Nije sama. Ponijela je knjigu. Poručila je kafu i odmah platila, ne da se ometati. Potpuno se prepustila užitku. Malo-malo, pa ostavi otvorenu knjigu. Na licu se očituje zadovoljstvo pročitanim. Opet se laća knjige, pa se ponovo prepusti uživanju i razmišljanju. Ne bi je od toga odvojili ni rat, ni zemljotres, ni poplava. Nisam takvu posvećenost primijetio ni kod studenata književnosti kada spremaju ispit. Nepristojno sam zurio u nju. Do tada sam vjerovao da su knjige davno protjerane iz kafana.
Ma kuda otišao i ma koliko se udaljio od kuće, uvijek sretnem poznata lica. Prilazi mi tešanjska studentarija. Studiraju u Ljubljani. Ovdje je studiranje besplatno za studente iz Bosne. Prije podne studiraju, poslije podne rade. Za platu. Veseli su i bezbrižni, neopterećeni egzistencijalnim problemima (kod nas je besplatno studiranje poskupo). Zafali im, u spontanom razgovoru, poneka naša riječ pa ubace iz slovenačkog jezika.
Nabasah i na prijatelja iz rane mladosti (ili je on nabasao na mene). Znamo se zadnjih četrdeset godina, a nismo se vidjeli tridesetak. Odmah smo se prepoznali. Drage osobe ne stare. Živi i radi ovdje. Porodica je s njim. Zadovoljan je poslom i primanjima. Nekada smo svirali u istom bendu i vjerovali da ćemo svirati pred punim stadionima. Bili smo i u muzičkom studiju B. Likića na pregovorima oko snimanja albuma. Onda se ispriječio rat i ugušio nam snove. Zasvira ponekad za svoju dušu. Ja ni toliko.
Rijeka Ljubljanica me nepripremljenog vrati u djetinjstvo. Miriše na zdravu vodu. Nisu u nju sveli kanalizaciju (vidi čuda!). Nekada sam u djetinjstvu jurio loptu seoskim poljanama, i onako umoran i žedan silazio u korito potoka. Spustio bih se na koljena i dlanove i pio vodu dok su u vidokrugu plivali punoglavci.
Da se razumijemo: nije ni u Ljubljani sve bajkovito. Nije mi u hotelskoj sobi odgovarao jastuk. Jedan je malo, a dva – previsoko. Ali, isto mi se dešava i u vlastitom krevetu. Dvije stvari u svom životu nisam našao potaman: kaiš za pantalone na kojem ne moram bušiti međurupe i jastuk za pod glavu.
Ujutro sam se ispeo na krov hotela. I zatekao nestvaran prizor: sanduci sa pčelama, nekoliko zasađenih stabala i staklena bašta. Iz ove perspektive može se bolje vidjeti panorama grada i uvjeriti se koliko je Ljubljana živ grad. Na desetine kranova i skela ukazuju da se grad neprestano izgrađuje, obnavlja i diše punim plućima. Pčele su pitome i mirne. Tek blagim, milozvučnim zujanjem otkrivaju svoje prisustvo. Nimalo me ne ometaju dok s guštom ispijam jutarnji makijato.
Vratio sam se u Bosnu kasno naveče. Uveliko su vladali mrak i magla. Desetak metara nakon prelaska granice dočekala su me nacerena lica sa predizbornih plakata. Počinjem shvatati one koji odlaze iz Bosne, bez namjere da se vrate.
Profesor Ilijaz Dudić
