Odlomak iz romana “Izgubljeni sin” (prva stranica)
” Zavičaj je kamen oko vrata, mrtvim čvorom vezan. S takvim teretom teško se propeti, pogotovo poletjeti ili zaplivati, i tako otići negdje drugdje. Na stotine nezavezanih uzlova obeshrabruje i sputava.
Muškarci su iz Zavičaja izbivali samo pod moranje: da odsluže vojni rok, da dižu bune ili da ih guše. Preživjeli su se iz bitaka vraćali posramljeni, izubijani, izranjavani. Ratne slave i zasluge redovno su prolazile mimo njih. Ovdje su vidali rane. S nadom da će prezdraviti i da ih više neće primoravati na pohode, te da će ostati svoji na svome, kao jež u žari.
Žene koje su dolazile iz bijela svijeta i ovdje se udavale, pored miraza, donosile su sa sobom strane običaje i pokoju novu riječ, ili su ih samo drugačije izgovarale. Samo se miraz primao, a ostalo je s podsmijehom odbacivano i izvrgavano ruglu. Da im djeca ne zastrane. Samom udajom gubile su i vlastito ime. Od tada su ih svi zvali i pamtili po muževima. A one, kada su prestale vjerovati u sudbinu i vječnu ljubav, pokušavale su u sladostrasnom zagrljaju pridobiti muževe da napuste ovu bestragiju. Zarad djece i njihove budućnosti. Muževi bi se brzo iskobeljali iz zmijskog klupka, uz prijetnju da to sebi odmah izbiju iz glave, ili će im oni izbiti. Njihovo ženskinje, kada se udavalo izvan Zavičaja, ispraćali su riječima: „Idite! I ne vraćajte se! Niste više od nas!“…”
Ilijaz Dudić
