ČUDO U VRBANJI
Sjećanje je nepotpuno ako pohode pamtimo samo po momentu polaska i momentu dolaska, mada se te slike prve nametnu. A one tek opravdavaju svrhu putovanja. Sporedne i uzgredne slike jave se nešto kasnije i bivaju življe i duže traju.
Kada sam pohodio slavonske šume, pospano jutro me zateklo u Vrbanji, mjestu gdje putnici rijetko zalaze i zastajkuju. Poželio sam ono što putnik u takvoj situaciji često poželi: kratak predah i produženu kafu. Konobarica mi je, što je ljubaznije mogla, objasnila da ne mogu dobiti kafu. Ne primaju ni marke ni eure, već samo kune. Mjenjačnica u Vrbanji ne postoji. Sjeo sam na prvu klupu, preko puta kafića, jer se u kafiću ne može sjediti 'nako. U vidokrugu su mi pomenuti kafić i crkva. Svećenik i konobarica su zajašili stolice, nalaktili se na naslon za leđa i posmatrali praznu ulicu, kao i ja. Usamljenici u pustom mjestu. Podugo to traje, ali oni ne gube nadu da će se pastva i gosti, odnekud, napokon pojaviti. Ili su gosti i pastva isti ljudi, samo ne znam redoslijed kojim to bivaju.
U Vrbanji možete sjediti i satima a da ne ugledate živu osobu ili auto u pokretu. Ušorene i lijepo uređene kuće, rijetko koje i na sprat, doimaju se praznim. Najčešći natpis na kapijama je obavještenje da se imanje prodaje (a na saobraćajnom znaku sam, čini mi se, pročitao da je Vrbanja općina). Tražio sam nešto što će me razdrmati, kada već ne mogu dobiti kafu. Treće tjeme u začaranom trouglu, kako bi se nahranili i duša i tijelo. Kafić i crkva su tu. I našao sam ga. Tik iza mojih leđa ugledao sam čudo. Da bih ga bolje vidio, morao sam drugačije sjesti, onako kako sjede svećenik i konobarica. Samo što sam ja njima morao okrenuti leđa.
Ugledao sam staklenu kućicu za knjige, sa svim elementima koji kuću čine kućom: krovom, zidovima, vratima, prozorima... Neveliku, s nekih dvadesetak naslova. Knjige možete darovati, posuditi na čitanje i uredno potom vratiti. Od kada me jedni zovu piscem (a ovi drugi mi kažu istinu!), uvijek u gepeku nosim par knjiga, ako bih sreo svoje čitaoce (imam dobru memoriju: znam sve svoje čitaoce napamet!). Nisam mogao odoljeti a da ne udomim jednu svoju knjigu i u ovu kuću. Ko zna s kim će sve prijateljovati. I tek ovakve "sitnice" općinu čine općinom.
Ilijaz Dudić 
